Postoji mnogo podataka o demografskim promjenama u Europi. Podaci trebaju biti sagledani na europskoj, nacionalnim i regionalnim razinama u generacijskim i trans-nacionalnim usporedbama, predstavljeni na način koji je jednostavan za rukovanje za različite skupine u području znanosti, gospodarstva i društva te trebaju biti dostupni za korištenje bez naknade.
Važni su rezultati istraživanja na temu dobi/starenja u području medicine, prirodnih i društvenih znanosti. Podaci trebaju biti sagledani na europskoj, nacionalnim i regionalnim razinama u generacijskim i trans-nacionalnim usporedbama, predstavljeni na način koji je jednostavan za rukovanje za različite skupine u području znanosti, gospodarstva i društva te trebaju biti dostupni za korištenje bez naknade. Sama tema treba biti analizirana interdisciplinarno.
Učenje o starenju (starenje kao cjeloživotno proces) trebalo bi biti uključeno kao obvezni međupredmetni sadržaj u sve programe obrazovanja i osposobljavanja – vrtiće, škole, sveučilišta, strukovno osposobljavanje (za liječnike, arhitekte, urbaniste itd.)
Relevantne institucije bi se trebale posvetiti izradi odgovarajućih programa za primjenu rezultata najnovijih istraživanja na temu dob/starenje i metode za promoviranje koncepta aktivnog starenja (također u slučaju ograničenja koja povezuju sa starenjem). Aktivnosti bi trebale biti povezane uz obrazovanje profesionalaca i poluprofesionalaca, koji se bave starijim osobama ili problemom starenje. Relevantni trening bi trebao biti obavezan i tijekom radnog vremena. Za dodatne obrazovne tečajeve moguće jr koristiti obrazovni dopust.
Znanstveni instituti u području gerontologije i posebno gerogogije (socijalna gerogogija, obrazovna gerogogija, ekološka i kulturalna gerogogija…) trebali bi se razvijati i poticati. Više bi se morali nuditi programi na razini preddiplomskih i diplomskih studija kao i programi kontinuiranog obrazovanja u ovom području. Međugeneracijska pitanja trebala bi se razvijati kao disciplina.
Sveučilišta imaju obvezu uključiti starije osobe u proces cjeloživotnog učenja te na tom tragu razvijati obrazovne programe. Starije osobe bi trebale biti više uključene u istraživanja u kontekstu takozvanih seniorskih studija, posebno u području gerontologije.
Skupine za samo-usmjereno učenje putem istraživanja bi trebalo razvijati i one bi trebale primati znanstvenu potporu. Treba poticati zajedničko učenje kroz istraživanje kako bi se kroz suradnju i povezanost u tim aktivnostima jačala suradnja mladih i starijih. Umirovljeni profesori trebaju biti aktivno uključeni u ponudu kontinuiranog osposobljavanja za starije osobe.
Kontinuirano znanstveno obrazovanje trebalo bi biti dostupno također i za starije osobe u ruralnim područjima putem korištenja novih medija.
Nacionalne i međunarodne obrazovne mreže starijih osoba trebaju se osnažiti projektnim darovnicama te trebaju voditi računa o održivosti projekata.
Zajednice: programi cjeloživotnog učenja trebaju biti dio zajednice koja je prijateljski nastrojena prema starijim osobama (razvoj mreža, lokalnih mjesta susreta, razvoj skupina za samousmjereno učenje, organizacija takvih skupina strane starijih osoba treba biti dio volonterskog rada).
Postojeće institucije za obrazovanje starijih osoba trebale bi dobivati strukturnu potporu i potporu profesionalaca, starije osobe koje rade u tim institucijama su uglavnom volonteri kojima treba dati mogućnost vlastitog obrazovanja uz preuzimanje relevantnih obveza.
Informatičko-komunikacijska tehnologija: U mnogim institucijama koje rade sa starijim osobama novije tehnologije nisu našle primjenu kao alat kontinuiranog obrazovanja i komunikacije. Posebno u području kontinuiranog obrazovanja trebaju biti dostupni tečajevi za nastavnike u svim područjima, kako bi oni mogli pokrenuti i modernizirati virtualne tečajeve i razvijati ili koordinirati zajednice koje se razvijaju uz potporu Interneta.
[1] Peter Laslett, The third age, the fourth age and the future, http://journals.cambridge.org